Neki dan je Lustig, dvostruki oskarovac i logoraš Auschwitza djeci u Zadru objasnio kako ne vjeruje u Boga jer, neovisno u kojeg Boga vjerujete, ne bi dopustio Auschwitz ili Srebrenicu. Kada je idući dan trebao u Kninu imati novo obraćanje osnovnoškolicma u sklopu Židovskog filmskog festivala, samo je troje učenika odlučilo poslušati dvostrukog oskarovca i logoraša Auschwitza. Možda je dobio Oskare za Schindlerovu listu i Gladijatora, ali ne vjeruje u Boga i to je rekao.

Da je slučajno ovaj osječki Židov objasnio djeci kako Isus nije Sin Božji već kopile neke Židovke, siguran sam da bi to bilo jednako ignorirano. Lustig je nakon toga primjetio kako jebeš demokraciju u kojoj ne možeš reći svoje mišljenje.

U Hrvatskoj, kao i u svim drugim zemljama djecu se odgaja da vjeruju u Boga i što moraju misliti, a ne kako misliti. Stoga je moja rečenica kako je samo troje osnovnoškolaca odlučilo poslušati Lustiga pogrešna. Samo je troje roditelja odlučilo dopustiti djetetu da čuje drugačije mišljenje od onog koje mu oni prezentiraju kao dogmu. Vjera, kao i uvijek, neporeciva Istina koja je Radosna vijest, može biti srušena ako si suočen sa drugačijim stavovima.
Većina ljudi u Hrvatskoj uopće nije svjesna u to u što vjeruje niti može verbalizirati postulate svoje vjere. Također, većina njih vjeruje u pojam vjere i kroz život se kreće nošena strujom društveno uvjetovanog ponašanja. Također, većina ljudi nagonski ne podnosi mišljenje koje je drugačije ili suprotno od njihovog, te se okupljaju u zatvorene zajednice u kojima samo kola ustajalo razmišljanje.

Dakle, u Hrvatskoj ništa nova. Krećemo se u zatvorenim krugovima, ne prihvaćamo tuđi diskurs i ignoriramo svakoga tko nije jedna od nas.

Kada netko postane otac promjene mu se perspektive u životu. Vozi sporije, ne pije s frendovima, gleda niskorizične fondove i životna osiguranja. Ili prestane ubijati ljude. Ovo zadnje je odlučio napraviti Jahve.
Vjerujem da je interni monolog išao nešto ovako

- Ok, stari, imaš Sina, koji je istovremeno Ti. Nema više zajebancije! Nema više potopa, nema više pokolja Midjanaca ili uništavanja pedera po Sodoma i Gomorama, sada je igra drugačija. Milosrđe, ljubav, opraštanje, žrtva i naravno vječne muke i pakao.

Jedan od većih problema s BIblijom je upravo diskrepancija u Božejm ponašanju. Dobrih četiri tisuće godina ubija, pali i dopušta silovanja djevica i onda odjednom, Novi Zavjet, okreni drugi obraz, traži izgubljenu ovcu i izgubljenu drahmu.

Fuck me, right!

Možda ja serem, možda je vjernicima sve jasno.
Nije.
Za vaš užitak i izobrazbu predstavljam vam sekciju Pitali ste... Glasa Koncila u kojoj vrhunski stručnjaci za egzegezu i apologetsku misao ljudima pokušaju objasniti kako je razmišljanje i kritičko uočavanje pogrešaka besmisleno. Katolička teologija je beskonačno elastična i fleksibilna, sofistička u svojoj naravi i srži.

Kada je izvjesni N.Š. iz Zagreba pitao zašto je Biblija puna šokantn ih odlomaka u kojima se propagira incest, silovanje i ritualno žrtvovanje muške djece odgovoreno mu je sljedeće

Teodiceja, osim što propagira Božju bezuvjetnu i beskonačnu ljubav koja je uvjetovan našom slijepom poslušnošću i negacijom iskustvenog, smatra kako je Bog bekonačno moćan i da zna sve. Ali, baš sve. Nešto kao vaš tata kada ste imali pet godina. Samo što je nevidljiv.

Ako prihvatimo posulat da je Bog beskonačno dobar i pomirimo se s time da teodicija rado i često miješa teističkog i deistčkog Boga (kada govovrimo o njegovim dostignućima i moćima onda je teistički entitet, kada govorimo o problemima koji iz toga proizlaze onda je deistički), naš idući problem u objašnjavanju zašto zlo i patnja i grijehe postoje je sposobnost Boga. Bog može sve, on je stvoritelj neba i zemlje, on koji može uskrsnuti tijelo, stvoriti nebo i zemlju, živjeti od 1.600,00 kn mjesečno.

Bog je također svezajući, ni vrapci ne padaju bez da on to zna, zna svaku našu misao i svaku našu želju.
Bog ili ne želi spriječiti neki štetan događaj ili ga nije svjestan. Naime, Bog koji zbog slobodne volje dopušta ili zbog nesavršenosti nespriječava zlo nije više onaj teistički Bog iz Nicejskog vjerovanja koji vječnost provodi u mikomenadžmentu svake rotacije elektrona oko pozitronske jezgre, već odustni Bog koji je stvari pokrenuo i više ga nije briga.

Dakle, Boga ili nije briga ili nije svjestan ili nije dovoljno sposoban zaustaviti patnju.
Teodicija još navodi i druge atribute poput vječnosti, nemjerljivosti, jednostavnosti, nepromjenjivosti i tome slično, ali ti atributi nam trenutno nisu bitni za objašnjavanje problema zla i patnje.

Deizam i teizam su dvije vizije Boga koje iz nekog razloga ljudi vole brkati jer je tako lakše pomiriti nedosljednosti koje izviru iz svake religije, a pogotovo iz kršćanstva u kojemu je Bog takav sveprisutni entitet s takvim ubikvitetnim moćima i atributima. Promotrite grčke i rimske bogove i shvatit ćete da imaju ograničenja i mane, oni su samo vrlo moćni ljudi. Dane provode u barenju zgodnih cura, osvećuju se jedni drugima, igraju strateške igrice, pretvaraju se u jelene i slično. Jahve je s druge strane toliko drugačiji od nas da je to zastrašujuće i zadivljujuće. Njegova bit nam je neshvatljiva, njegova osoba nam je neshvatljiva, činjenica da je morao sići na zemlju kao druga osoba i onda umrijet i uskrsnuti i onda se po toj osobi dolazi do druge tj. prve osobe je smislena koliko i svaki drugi kokanski deliriji. Ali to je pretpostavljam otajstvo vjere.

Dobar stari paradoks pita može li Bog napraviti tako veliki kamen kojeg sam ne može dignuti. Oba odgovora negiraju Božju svemoćnost.

Opet, najstrašniji od svih Božjih atributa je ta omnikognescencija, i vjerovanje da sve zna. Kršćani mogu griješti i mislima, baš kao i riječima, djelima i propustom. Štoviše, misli su prvi od načina grješenja za koje se vjernik kaje. Dok još grijeh riječima i nije toliko nerazumljiv, nije li grijeh mislima prestrašan? Klinac od 15 godina koji vidi zgodnu curu ima grešne misli (ima nekih koji tvrde kako se takve misli nće smatrati grijehom, ali to su prokleti liberali i koncliaši). Kada nekoga pošaljete u tri lijepe materine bez da ste to rekli, ta-da, počinili ste grijeh. Dakle, ta osoba ne zna da je poslana tamo gdje sunce ne sjaji, nije pogođena, ali vi ste u očima milostivog Boga grešni.
Vjerojatno ni Orwell nije pomišljao kako bi mogla postojati takva distopična civilizacija koja osim kontrole svakog djelovanja svojih građanina pazi i osuđuje njihove misli.

Vjerujem da je upravo teodicija dobar početak svačijeg deizma i zato mi je draga. Teodicija možda jest u svojoj srži opravdanje Boga, ali je zapravo najefikasniji način kriziriranja ideje Boga. Bog, kao i svaka druga ljudska ideja je po naravi nesavršen izmišljen i potrebna je ogromna količina truda i domišljatosti da se ljudima objasni kako je nešto što je neobjašnjivo dobro, moćno i zaljubljeno u nas toliko hladno i besmisleno.

Za one koji su čitali prvi nastavak geneze jednog ateizma slijedi uzbudljivi nastavak.

Ali, prvo, par riječi našeg sponzora...

Zafir i Senka

Kao što sam spomenuo, postojanje ili nepostojanje Boga je sasvim nevažna stvar za mene. Da se sutra dokaže ili jedno ili drugo moji stavovi ne bi nikako bili promijenjeni. Moje ne-vjerovanje u Boga je odbijanje prihvaćanja njegove od strane Crkve, proklamirane prirode.

Teodiceja, čedo izvjesnog G.W. Leibniza je disciplina koja govori o prirodi Boga. Moje prihvaćanje teodiceje proizlazi iz činjenice da se temelji na iskustvu i razumu. Teodiceja se bavi primarno problemom zla i postojanja zla, te opravdanjem Božje prirode iliti - zašto djeca umiru od raka i cracka, a Dinamo nikako ne može prezimiti u Europi.

Pitanje postojanja zla je vrlo problematično i malo koji svećenik i teolog se rado i veselo hvata u koštac kada mora i najdobrohotnijem prolazniku namjerniku ili naivnom djetetu objasniti kako to da milijarde mogu patiti, a da Bog i dalje ostaje dobar i da nas bezgranično voli. Ako se problem zla mora objasniti tendencioznom ateistu gotovo da je ironija opipljiva - jedan svećenik upravo pati, a Bog ne radi ništa.

Božanska priroda je utemeljena na tri stupa - omnibenevolentnost, omnikogentnost i omnipotentnost. Bog sve može, sve zna i bezgranično nas voli. Trenutno moja teza je da postojanje zla proturječi Božjoj naravi. Bog nas ili ne voli, ili nas voli ali ne može spriječiti našu patnju, ili nas voli i može spriječiti našu patnju, ali nije svjestan patnje ili nas. Da bi Bog bio onaj Bog kojeg volite i kojeg opisuju u Bibliji mora imati sve tri osobine.

Leibniz razlikuje tri vrste zla, i zaključuje kako je postojanje zla spojivo sa postojanjem Boga. Metafizičko, fizičko i moralno zlo u svakom pogledu, prema Leibnizu imaju neko opravdanje, ali opravdanje često ne obuhvaća sve scenarije zla i presumira kako je postojanje bolje od nepostojanja.

Metafizičko zlo proizlazi iz nesavršenosti bića, a ne možemo Bog predbaciti što nas je stvorio nesavršene, jer je i to bolje nego da nas nije stvorio.
Fizičko zlo je pojednostavljeno bol i patnja, ali oni su razumljivi jer nije svako zlo i patnja apsolutno zlo i patnja jer može proizaći dobro, bol je posljedica nedostatnosti i kazna za nepravdu ili proizlazi iz metafizičkog zla jer je priroda nesavršena.
Moralno zlo je problem grijeha - Bog je stvorio grijeh i ideju i koncept grijeha. Gijeh je nedostatak Boga, a grijeh nastaje iz čovjekove slobode i nesavršenosti.

Sva tri apologetska objašnjenja su neobično nehumana jer tretiraju čovjeka kao ineherentno grešnog i stoga odvojenog od Boga, dok Bog zahtjeva našu negrešnost i da se slobodnim odabirom isključivo bira Bog. Izbor koji to nije. Također, nesavršenost i bol koja proizlazi iz toga često pogađa nekoga tko nije kriv za tu nesavršenost i potpuno je nevin pa imanentnost pravde nije odgovor. Kako opravdati i objasniti patnju Natasche Kampusch? Nemoguće je da je to kazna za njenu nesavršenost i grešnost, a zasigurno nije ni opravdanje unutar gabarita svako zlo za neko dobro.

No, okrenimo se sada trima stupovima Božje prirode.

Probajmo prvo riješiti problem omnibenevolentnosti.

Koji je najveći broji koji možete zamisliti? Beskonačno plus jedan? Cijelo djetinstvo sam bio uvjeren da je to otprilike najveći broj osim beskonačno plus beskonačno puta beskonačno plus jedan. I onda još jedan. Ali, taj broj je stvarno jako velik.

Zamislimo manji broj. Puno manji, pošto je ovo beskonačno. Ronald Graham je 1977. napisao znanstveni rad koji uključuje broj koji je toliko velik da ga je nemoguće fizički notirati, iako je sigurno kako je zadnjih deset znamenki broja 2464195387. Što je Graham točno dokazivao ili pobijao ne mogu objasniti pošto uključuje pojmove poput n dimenzionalna hiperkocka i matematiku grafova.

Grahamov broj je broj za koji znamo da postoji, znamo kako završava, svjesni smo njegove primjene iako nam ga je nemoguće spoznati jer je prevelik i za običnu notaciju, a kamoli da s njim računamo. Grahamov broj opet može biti učinjen smiješno malim samim kvadiranjem tog broja ili da taj broj potenciramo samim tim brojem. Grahamov broj na Grahamov broj.
Takav surealno veliki broj je opet nesporedivo malen u odnosu na beskonačno.

Koliko biste rekli da vas voli vaša mama? Oko milijardu? Sigurno nema ništa jače od majčine ljubavi, niti je išta veće. Ali sigurno je kako je milijardu relativno puno, pošto većina nas ne može zamisliti u glavi kako izgleda primjerice osam naranči ili 145 loptica. Vjerojatno da krenete zamišljati sliku jedne naranče, pa dvije dogurali biste negdje do deset tako što biste dijelili slike u serije od po pet, ali zamisliti 789 ili 1.258 komada nečega je vjerojatno nemoguće većini ljudi.

Opet, recimo kako je milijardu broj koji možemo pojmiti i kojim možemo baratati, iako realno ne možemo i recimo kako nas mama toliko voli. Voli nas milijardu ljubavi, ili koju god izmišljeno mjernu jedinicu želite. Sasvim mi je jasno kako je nemoguće kvanitificirati ljubav ili ju mjeriti, zato i karikiram kada kažem milijardu.

Određene denominacije kažu kako je Božja ljubav bezgranična i kako nas Bog sve voli toliko da je žrtvovao svog sina kako bi osigurao naše spasenje (uz još neke kumulativno ispunjene uvjete). Razlog zašto se ljudi razbacuju sa pojmom beskonačno je zato što je većini ljudi beskonačno pojam koji uključuje samo slova koja tvore riječ. Beskonačno je jako puno. Vječno ćemo biti u Raju okupani Božjom milošću. Probajte biti u Raju broj Grahamov broj godina. Vjerojatno će biti super, ali opet to je realno tek razlomak u kojem je nazivnik Grahamov broj, a brojnik je jedan naspram vječnosti. Bog vas voli toliko da se Grahamov broj ljubavi čini tek kao puka indiferentnost prema vašem postojanju . Bog vas voli beskonačno.

Obična, najobičnija majka bi napravila sve za svoje dijete, a voli vas samo milijardu. Ili ako želite može vas voljeticentilijun ili sto milijardi centilijuna. Opet njena ljubav je manje od nezainteresiranosti za vas naspram Božje ljubavi spram vas.

Ne znam koja majka bi mirno gledala kako se njena djeca ubijaju oko neslaganja zbog interpretacije njenih riječi, ali izgleda da Bog nema problema s time. Naprotiv, Bog favorizira određenu djecu naspram neke druge i pomaže dražoj djeci da pobije i porobi manje dragu djecu.

Idući put raspravljamo o omnipotentnosti i omnikogentnosti.

Dawkinsova ljestvica koliki ste ateist na najvišem stupnju, sedmom, stavlja one koji su sigurni 100% da Boga nema. Dawkins pod time razumije kako možete dokazati da Boga nema. On sam se stavlja negdje na 6.9 jer smatra postojanje Boga vrlo malo vjerojatnim, u tolikoj mjeri kako može smatrati da ga nema.


uuuu ljestvicaaaaaaa

Pošto je sasvim izvjesno kako je nemoguće dokazati postojanje Boga, kojeg god želite, bio on Jahve ili Offler, krokodilski bog kojem se žrtvuju pečene kobasice, nemoguće je dokazati kako ta ista božanstva ne postoje. Hitchens je sumirao problematiku dokazivosti/nedokazivosti tvrdnjom da ono što se može ustvrditi bez dokaza može biti i odbačeno bez dokaza.

Agnostici, kako bi izbjegli monotone razgovore s vjernicima* svih denominacija i opredjeljenja ostavljaju mogućnost da Bog postoji, ali oni to ne mogu znati. Danas postoji niz istaknutih agnostika poput predsjednika države Josipovića ili predsjednika Vlade Milanovića, koji su osim što su agnostici neobično zamorni u svojoj neopredjeljenosti.

Sa pojmom agnostika sam se prvi puta susreo u srednjoj školi kada je prijatelj sav sretan izjavio kako nije ateist i nevjernik nego je agnostik jer on ne može znati imali Boga ili ne. Ja sam tada već bio ateist u smislu da je stvarno glupo da imamo vjeronauk u školi i da je u Crkvi dosadno, ali se nisam pretjerano zamarao idejom dokazivanja da Bog postoji ili ne jer sam računao kako je to već netko napravio za mene. Bio sam iznenađen kada sam saznao da nije, jer je Božja priroda nedokaziva u oba smjera, što je ako mene pitate, pomalo bezveze. Kasnije su mi vjernici katolici pokušali objasniti kako se Bog objavio i iz toga proizlazi njegova milost, ali to mi zvuči pomalo post hoc, ergo propter hoc. Jednako dobro objašnjenje je da je Bog izmišljen i da se nije objavio pa nismo ništa ni dokazali o njegovoj prirodi niti o njegovom postojanju**.
Ideja agnosticizma mi nije bila privlačna jer sam oduvijek o pitanjima vječnosti i bitka razmišljao u binarnim okvirima - ili jest ili nije. Agnosticizam je suprapozicija, Schrödingerova mačka vjerovanja, gdje nisi ni mrtav ni živ dok netko ne otvori kutiju, a kako stvari stoje kutije nema.

Moja prva sumnja u postojanje Boga je proizašla iz slike narušenog autoriteta vjeroučiteljice u osnovnoj školi koja je provela čitav sat baljezgajući o tome kako je kao klinka pročitala da se svatko može spasiti ako se pokaje u zadnji tren. Njoj to nikako nije bilo fer jer se ostatak vjerne pastve cijeli život trudi i trsi, pati i moli, a ovaj novce koje je zaradio od polaganja nuklearnog otkada u trupla silovane djece troši na kokain i patuljaste kurve. Onda je shvatila kako joj mora biti drago da se ta osoba spasila jer je to jedino bitno. Divna ideja, ali je u suprotnosti s argumentom koji je iznio prof. Lennox u debati s Hitchensom kako ateistički svemir ne poznaje pravdu jer zlotvori nakon smrti ne ispaštaju za svoje grijehe. Ne ispaštaju ni u katoličkom svemiru, dok moralni i pobožni muslimani idu u pakao. Katolički. Go figure. Taj argument sam i sam čuo ili dokučio još u osnovnoj školi, tako da mi je to polusatno mumljanje bilo uvid u ideju da ljudi koji vjeruju vjeruju jer im je tako lakše u životu, a ne zato što je Isus imao +1 kod svog imena u gornjem desnom kutu ekrana. Ili je uspio sejvati prije Golgote.

Kako sam počeo pripreme za krizmu postalo mi je jasno kako netko u Bibliji laže ili kako mi lažu o prirodi Biblije. Biblija je Božja riječ, osim kada to nije i kada ju ne treba shvaćati doslovce. Kojima je dano, razumjet će. Meni nikako nije bilo dano, jer sam svaki puta vidio još jednu ispriku i ogradu od pravila.

Ne ubij, a u povijesti učiš kako je neki biskup digao vojsku na Turke. Odjednom ljubi bližnjega svoga ima iznimku, ako je rat pravedan.

Pročitajte Otkrivenje, ali ga ne pokušavajte razumjeti jer je to pisao prorok na alegoričan način.
Znači, radi se o Otkrivenju koje nam ništa ne otkriva. Ništa supstancijalno jer kaže da je Novi Jeruzalem dosta malen i kako ne možemo umom pojmiti ideju Raja.

Idu li dobri ljudi koji se nisu krstili u Raj?
Ne, znam nije na meni da odlučujem o tome.
Ali, načelno, prema teologiji, ne idu nego idu u pakako.
Da.
A što ako nisu imali priliku krstiti se?
Onda idu u čistilište ili pakao, nisam siguran.
To baš nije fer od Isusa...
Isus te voli, a Bog ima neshvatljive planove.

I taj dio me najviše živcirao, radi se o mojoj besmrtnoj duši i vječnosti, a Bog ima čudesne i komplicirane planove i puteve koje ne mogu pojmiti. Ja, kojemu je zemlja dana da ju koristim i koji sam napravljen na Božju sliku i priliku, ja ne mogu shvatiti ništa o Bogu.

Agonisticizam mi nikako nije sjedao u taj cijeli koloplet ideja. Ništa nije objašnjavao, ništa nije otkrivao. Bog je i dalje zamršen i arbitraran jer je pobio tone ljudi i onda je još ubio Isusa. Ispričavam se, onda se Isus sam ubio. Ne znam, samo znam kako je doktrinarno objašnjenje svetog trojstva takvo da nije razumljivo ljudima, zato jer vidra utorak ljubičasta pastela.

Kod Boga postoji ili da ili ne, nema sredine i nisam siguran. Agonisticizam je štaka za ljude koji bi najradije poslali Boga u materinu, ali im je bed jer su ih učili da ne smiju, a opet najradije bi ga poslali u materinu jer djeca umiru od raka, a on ništa ne radi.

Moja ateizam je zapravo ne-teizam kakvog je zagovarao Hitchens i stajalište je kako slijedi - da se sutra Bog u svoj svojoj slavi pojavi u kiši gumenih bombona i na ergeli jednoroga, ne bih vjerovao u njega. Ne u njegovo postojanje, nego u ideju štovanje Boga, morala koji proizlazi iz njegovih objava i ideju spasenje preko muke Kristove.

Više o tome u idućem tekstu.
__________________
* duboko živim u tom uvjerenju, svojevrsni kompromis između intelektualnog dostignuća kako je sasvim izvjesno da Boga nema i socijalnog pritiska da Boga ima jer je ovo Hrvatska i naš službeni moto je Bog i Hrvati, pa ako nema Boga moto nam je ...i Hrvati, što je pomalo nedorečeno
** Borges je prvi razradio kako spada ideju lažnih knjiga i idjea koje se prezentiraju kao stvarne i postaju stvarne jer su dobro prezentirane (Tlön, Uqbar, Orbis Tertius), a Eco je tu ideju primjenio na Bibliju u Foucaultovom klatnu.